Volontiranje u Italiji

1.UVOD

U Italiji postoji opširni pravni okvir koji regulira zakonski status volonterizma. Volontere u Italiji možemo podijeliti u dvije velike grupe. One su ”razvojni volonteri” koji sudjeluju u razvojnim programima za međunarodnu suradnju i “kratkoročne volontere” koji djeluju spontano u neprofitne svrhe. Ova grupa volontera obično djeluje na lokalnom nivou, a predstavljaju ih studenti, radnici i umirovljenici.

2. ZAKONSKA REGULACIJA VOLONTERIZMA

U Italiji nekoliko zakona uređuje pitanje volonterizma, a to su:
Zakon o volontiranju no. 266/1991, Zakon o socijalnoj suradnji no. 381/1991, Zakon o međusobnoj suradnji i razvoju volonterskih organizacija no. 49/1987, Zakon o služenju civilnog vojnog roka no. 64/2001, te Zakon o javnom institucijama no. 383/2000.

3. ZAKON O VOLONTIRANJU

Važeći Zakon o volontiranju je donesen 1991. godine i predstavlja zakonsku osnovu po kojoj pojedine regionalne vlasti reguliraju pitanje volonterizma na svom području. Ovaj zakon, kao i ostali regionalni zakoni koji su uslijedili priznali su volonterski rad kao sastavni dio civilnog društva. Njime se definiraju glavne značajke volonterskih aktivnosti i regulira međusobni odnos između vlade i volonterskih grupa.
Zakon striktno određuje da se volonteri ne smatraju zaposlenicima. Ta činjenica oslobađa volonterske organizacije bilo kakvog obveznog socijalnog doprinosa za volontere i plaćanja poreza državnim i lokalnim vlastima. Zakon zahtjeva od volonterskih organizacija da osiguraju budžet i zdravstveno osiguranje za svoje volontere. Nikakvo plaćanje nije dopušteno, osim naknade razumnih troškova nastalih u vezi volonterskih aktivnosti, koji moraju ispunjavati pretpostavke propisane od same organizacije.
Na nacionalnoj konferenciji u Foligno, kao i na ostalim nacionalnim konferencijama Vlada je pozvala volonterske organizacije i javne institucije da podnesu svoje prijedloge kojim bi modificirali zakon. U prilog tome doneseni su različiti dekreti i zakoni.
Novi ustavni zakon koji je donesen 2001. godine uveo je promjene u talijanski pravni sustav dajući nove ovlasti regionalnim vlastima, te uvodi promjene na području volonteranja.

4. ZAKON O SOCIJALNOJ SURADNJI

Zakon o socijalnoj suradnji, koji je donesen 1991. godine, regulira rad socijalnih ustanova i njihovih volontera. Po zakonu, cilj socijalnih ustanova je promicanje općih javnih interesa, postizanje socijalne jednakost građana, izvođenje različitih aktivnosti na području agrikulture, industrije i trgovine, te pružanje mogućnost rada invalidima. Invalidi moraju činiti najmanje 30% članova radnog osoblja u ustanovama.
Što se tiče volontiranja zakon omogućava da osim stalnog radnog osoblja u obavljanju poslova sudjeluju volonteri koji rade besplatno, ali njihov broj ne smije biti iznad 50% ukupnog broja zaposlenih. Volonteri koji ulaze u primjenju ovog zakona imaju pravo na naknadu razumnih troškova i osigurani su od rizika od nasreće.

5. ZAKON O MEĐUSOBNOJ SURADNJI I RAZVOJU VOLONTERSKIH SLUŽBI

Talijanska Vlada pruža mogućnost volontiranja u stranim državama. Talijansko zakonodavstvo prepoznalo je značaj nevladinih organizacija i organiziranih međunarodnih volonterskih službi u trećim zemljama.
Zakon pruža mogućnost talijanskim građanima iznad osamnaest godina s odgovarajućim kvalifikacijama mogućnost sudjelovanja u međunarodnim volonterskim projektima s prosječnim trajanjem od dvije godine. Volonteri moraju proći posebni trening koji im omogućava da bolje shvate svrhu svog zadatka u stranoj zemlji. Ti volonteri su plaćeni, plaća im ovisi o nekoliko elemenata, kao što je mjesto volontiranja i sama uloga volontera.

6. ZAKON O SLUŽENJU CIVILNOG VOJNOG ROKA

Volonterska civilna služba u Italiji regulirana je zakonom koji je odobrio Parlament 2001. godine.
Poslije 2006. godine, više neće biti prisilne vojne službe za muškarce. Oni će moći birati između volonterske civilne ili vojne službe. Žene mogu također sudjelovati u služenju volonterske civilne službe.Zakon nalaže Vladi da odredi kriterije regrutacije, dužinu službe (najviše. jedna godina) i ekonomsku kompenzaciju volonterima.
Do 2006. godine, volonterska civilna služba otvorena je ženama od 18 do 26 godina i muškarcima koji su izuzeti od vojne službe zbog medicinskih razloga.
Služenje civilnog vojnog roka nije otvoreno za ostale građane zemalja Europske Unije, kao i građana onih zemalja koje nisu članice Evropske Unije. Sama svrha službe je promicanje nacionalne i međunarodne solidarnosti i međusobne suradnje, zaštitu okoliša, povjesnih i umjetničkih vrijednosti, te zaštita građanskih prava.
Cilj je uključiti volontere u programe civilne službe u Italiji ili u stranim državama u Europi i u zemljama u razvoju.
Da bi mogli primati volontere koji služe civilni rok, organizacija mora ispunjavati nekoliko uvjeta: Ona mora biti neprofitna, obavljati djelatnost koja je dopuštena zakonom, imati potreban kapacitet, te mora obavljati svoju djelatnost najmanje tri godine. Regrutirajuća organizacija mora pružiti kandidatima jasne informacije o njihovim budućim aktivnostima, samom cilju i razvoju profesionalnih vještina.
Organizacija boduje volontere samostalnim ocjenivanjem svakog pojedinog kandidata, te zatim sastavlja privremenu listu volontera. Sve dokumente i privremenu listu šalju Nacionalnom uredu za civilnu službu, koji mora odobriti listu kandidata. Ured ocjenjuje pomoću objektivnih kriterija koje je odredila Vlada. Završna lista kandidata mora biti objavljena na web stranici same organizacije.
Postoji razlika između volontera koji volontiraju u Italiji i onih koji volontiraju izvan nje. Volonteri koji volontiraju u Italiji primaju od države 433 € mjesečno.
Organizacija koja prijavljuje projekte u taj iznos ne uključuje troškove za stan i hranu. Naknada tih troškova se može dobiti od Ureda za civilnu službu u posebnim slučajevima. U tom slučaju naknada iznosi 15 € po danu. Oni se isplaćuju direktno volonteru ili samoj organizaciji. Organizacija također može tražiti naknadu troškova za edukaciju.
Volonteri koji služe vani primaju mjesečni primitak od 433 € od države plus 15 € za svaki dan provedeni u inozemstvu. Troškovi za hranu i stan se također mogu nadoknaditi, u iznosu od 15 €, ako ih prima sama organizacija, a 20 € ako direktno prima volonter.
Država po određenim uvjetima odobrava organizaciji paušalnu svotu od 25 € za cijepljenje, 100% naknadu svih putnih troškova, osnovno osiguranje od nesretnog slučaja i odgovornosti prema trećojosobi, te troškove edukacije.

7. MOBILNOST VOLONTERA

Jedna od poteškoća s kojom se susreću volonteri koji dolaze iz zemalja izvan EU je odbijanje molbi za vizu.
U molbi ne postoji kategorija volonter, pa konzulat odobrava vizu pod kategorijom student ili odbija molbu. U slučaju programa EVS-volontera, talijanska Vlada je donjela zakonsku odredbu kojom volonteri dobivaju tzv. volontersku vizu. Volonteri koji dugoročno volontiraju u Italiji ne trebaju radnu dozvolu.