Komparativna analiza reguliranja volonterizma

Analizirali smo Poljsku, Češku, Sloveniju, Dansku i Italiju. Kod zakonskog reguliranja volonterizma mogli smo uočiti dvije glavne grupe. Jednu grupu čine zemlje u kojima je do nedavno bio komunistički režim, dok drugu grupu čine zemlje zapadne Evrope.

Ono što ih razlikuje nije postojanje, odnosno nepostojanje direktnih zakona kojima se uređuje status volontera, nego prihvaćenost volontera u društvu.

U Italiji postoji nekoliko zakona kojima se uređuje status volontera. Prvi zakon o volontiranju je donesen 1991. godine i od tada postoji snažna državna potpora svim oblicima volontiranja. Volonteri primaju financijsku potporu od države ukoliko volontiraju sklopu služenja civilnog vojnog roka ( u zemlji ili inozemstvu), te ako volontiraju u javnim institucijama. Po zakonu, volonteri moraju biti zdrastveno osigurani od strane organizatora volontiranja.

U Danskoj ne postoji neposredan zakon koji uređuje status volontera. Položaj volontera je određen različitim zakonima kojima se uređuje zdrastveno osiguranje, porezni propisi itd. Unatoč tome, u Danskoj postoji državna potpora. Ona se javlja kroz financijsku potporu. Naime, Vlada godišnje osigurava određeni novčani iznos koji dodjeljuje lokalnim vlastima, koje ga prosljeđuju volonterskim organizacijama. Zakonom je propisana dužnost surađivanja lokalnih, regionalnih i državnih vlasti, kao i povezanost volontera s javnim sektorom. Obavezno zdrastveno osiguranje nije propisano zakonom. Ukoliko organizator ne osigura volontera, on bi se trebao sam osigurati.
U drugu skupinu ulaze post-komunističke zemlje. U njima je postojala ideja da je dužnost države da pomaže sve dijelove civilnog društva, te da je volontiranje zapravo slaba zamjena za neuspjelu djelatnost države. Zato, ni danas pojam volontiranja nije prihvaćen u cjelosti. Pomak je napravljen nakon Međunarodne godine volontera, 2001. Nakon nje zakonodavci donose donose zakone kojima se uređuje status volontera.

U Češkoj Zakon o volontiranju je donesen 2003. godine. Njime se definiraju pojedini oblici volontiranja i pretpostavke pod kojima će ih Vlada financirati.

U Poljskoj zakon o volontiranju je donesen također 2003. godine. U njemu su definirani slučajevi koji se smatraju volontiranjem, kao i dužnosti organizatora (naknada različitih troškova). Ukoliko volonter obavlja svoju djelatnost pod tim pretpostavkama, on je zdrastveno osiguran. Za boravak stranih volontera u Poljskoj potrebna je boravišna dozvola.

Slovenija nema zakon o volontiranju. Početkom 2003. godine Vlada je počela surađivati s nevladinim organizacijama radi donošenja zakona. Unatoč tome volontiranje je jako zastupljeno. Volontiranje je obavezno u srednjim školama, a također je provedeno i kroz neke fakultete i ti projekti su financirani od države.

U Hrvatskoj još nije donesen Zakon o volontiranju. U izradi je Prijedlog zakona o volontiranju, te se uskoro očekuje i sam Zakon. Trenutačno status volontera je reguliran različitim zakonima, kao što su Zakon o radu, porezni propisi, Zakon o obveznim odnosima.

U svim državama prepoznate su vrijednosti volonterskog rada, te postoji državna potpora. U zemljama Evropske Unije sustav volontiranja je razvijen i postoje mnogobrojni projekti koji su financirani od države. U zemljama Istočne Evrope, iako su prednosti volontiranje prepoznate od države u samom društvu još nisu široko prihvaćene. Zbog toga je potrebno donošenje Zakona o volontiranju u državama koje ga nemaju, kao i aktivna politika države usmjerena u tom cilju.