1. Demografski podaci - Republika Hrvatska:
Ukupan broj stanovnika
4 437 000 (2001.)

Nacionalna struktura stanovnistva
Hrvati 89,63 %, Srbi 4,54 %, Bošnjaci 0,47 %, Talijani 0,44 %, Mađari 0,37 %, Albanci 0,34 %, Slovenci 0,30 %, Česi 0,24 %, ostali 3,67 % (2001.)

Struktura stanovnistva po starosti (do 15 god; 15-28 god; 29-65
god; preko 65 god)

Do 15 god: 757 900
15 – 29 god: 902 700
30 – 64 god: 2 080 400
65 - : 696 500

Struktura stanovnistva po rodu (muskarci, zene)
Muškarci 2 135 900
Žene 2 301 600

Obrazovna struktura
Visoka strucna sprema; 287 867
Viša stručna sprema: 150 167
Srednja strucna sprema; 1 733 198
Osnovna skola; 807 702
Nepotpuna osnovna škola: 940 166
Bez obrazovanja: 493 645
Nepoznato: 24 715

Izvor:
Statističke informacije 2003, Državni zavod za statistiku RH, Ilica 3, Zagreb
www.dzs.hr

2. Socionekonomska situacija u Hrvatskoj:

Ukupni Bruto nacionalni proizvod u stalnim cijenama 1997 (GDP):
BDP, tržišne cijene cijene (tekuće) mil USD 176 428, 8

GDP po glavi stanovnika: 5 056 USD (2002.)

Stopa nezaposlenosti: 21,1 (registrirana), 357 872 nezaposlenih

Valuta: Kuna (Kn), Lipa (lp), 1 kn = 100 lp

Drzavni budzet za 2002 (i to nepotpuni, a kamoli da nađem pouzdane podatke za 2003/4) :
Ukupni prihodi i potpore: 69 870 190
Ukupni rashodi i posudbe umanjene za otplate: 73 742 118 000 Kn

Prosjecne zarade u javnim institucijama (okvirni podaci):
Neto u Kn:
Javna uprava i obrana, obvezno socijalno osiguranje 4 182
Obrazovanje 3 771
Zdravstvena zaštita i socijalna skrb 4 364
Ostale društvene, socijalne i osobne djelatnosti 3 861

Kratka ocjena ekonomskog stanja u zemlji:

Ekonomsko stanje u Hrvatskoj je najpovoljnije u odnosu na druge zemlje jugoistoče Europe odnosno prosječno u okvirima zemalja u tranziciji.

Kratka ocjena socijalnog stanja u zemlji:

Socijalno stanje u Hrvatskoj je najpovoljnije u odnosu na druge zemlje jugoistoče Europe odnosno prosječno u okvirima zemalja u tranziciji.

Izvor:
Statističke informacije 2003, Državni zavod za statistiku RH, Ilica 3, Zagreb
www.dzs.hr

3. Povijest volonterstva u Hrvatskoj

Prije 2. svjetskog rata u Hrvatskoj su postojala razna dobrotvorna i humanitarna društva, u okviru katoličke crkve, političkih stranaka (prije svega Hrvatske seljačke stranke) te kao organizacije samih građana.

U sklopu SFRJ tj. u komunističkom sistemu volonterski rad u današnjem smislu nije bio poznat. No postojale su mnoge organizacije (naravno pod kontrolom države) koje su se u večoj ili manjoj mjeri oslanjale na volonterski rad (što uključuje oblike udruživanja radnika, omladine, izviđaće i sl.). U Jugoslaviji kao i u drugim komunističkim zemljama razvila se tradicija radnih akcija. Radne akcije, osobito one nakon kraja 2. svjetskog rata, bile su ključne za obnovu zemlje, a glavna infrastruktura – ceste i auto ceste, željezničke pruge, industrijski objekti, domovi kulture, sportski objekti – izgrađeni su upravo kroz radne akcije. Međutim radne akcije uključivale su prisilu, bile su obavezne, a često su imale i natjecateljski karakter. Ipak važno je reći, da osobito nakon 50 –ih mnogi ljudi zaista su se dobrovoljno uključivali u takve akcije, a dio radnih akcija uključivao je i međunarodne razmjene s ostalim zemljama komunističkog bloka.

Još jedan oblik volonterskog rata, koji se razvio prije svega radi nemogućnosti potpunog angažmana države, su i doborovoljna vatrogasna društva koja su nastajala kao odgovor lokalnih zajednica na opasnosti od požara jer profesionalne vatrogasne brigade nisu nikada bile u mogućnosti pokriti cijeli teritorij (osobito područje Dalmacije).

Uspostavom samostalne Republike Hrvatske polako se razvija i civilno društvo. Dobrovoljni rad u početku bio je vezan za humanitarnu i drugu pomoć ratom stradalim područjima, žrtvama rata, izbjeglicama i prognanicima. U to vrijeme nastaju i prve mirovne organizacije (Antiratna kampanja Hrvatske) koje se također baziraju na volonterskom radu. Takve organizacije nailazile su na nerazumijevanje, ali i otvorene prijetnje i onemogučavanje od strane nacionalističke vlasti. Također sam pojam cvilnog društva i volonterskog rada bio je potpuno nejasan prosječnom stanovniku. U drugoj polovici 90 – ih te nakon promjene vlasti 2000. organizacije civilnog društva razvijaju se intezivnije i slobodnije.

U Hrvatskoj je danas registrirano više od 22 000 NVO-a, a od toga 500-800 radi na programima mladih i volonterskih programima. 130 organizacija mladih i za mlade postoji u cijeloj Hrvatskoj

NACIONALNI PROGRAM DJELOVANJA ZA MLADE, donesen u siječnju 2003 godine (u izradi kojega su sudjelovale i mnoge organizacije mladih) ističe tri osnovna načina djelovanja mladih u izgradnji drutštva:
1. rad NVO-a i grupa mladih u razvoju lokalne zajednice
2. volonterski rad mladih u socijalnim ustanovama, humanitarnih organizacijama
3. medijska djelatnost mladih

80. točka Nacionalnog programa djelovanja za mlade odnosi se na uspostavljanje sustava vrednovanja volonterskog rada mladih kao način olakšavanja zapošljavanja mladih, što bi značilo razvijanje obrazovnih programa, zakonsko reguliranje volonterskog rada, razvijanje mehanizama dokumentiranja volonterskog radnog iskustva, podupiranje rada volonterskih centara i prikupljanje podataka o potrebama za angažiranje volontera

Tijekom 2003. izrađen je i nacrt prijedloga o volonterskom radu koji je trenutno u daljnoj proceduri.

4. Povijest volonterstva u Europi

POVIJEST VOLONTERIZMA u zapadnim i tranzicijskim zemljama

Mogli bi reći da volonterizam postoji od kad je i čovjeka - to je ljudska potreba da pomažu jedni drugima (pomoć bližnjem, zajedničke akcije, pomoć u nevolji...), a u zapadnoj civilizaciji pojavu doborovljnog rada u svrhu pomoći drugima možemo promatrati i u uskoj vezi s naukom kršćanske religije gdje je upravo «pomoć bližnjemu» jedna od glavnih vrijednosti i glavnih uvjeta za ostvarivanje krajnjeg cilja svakog čovjeka – spasenje i odlazak u raj. Tako kroz povijest možemo naći mnoge svečeničke redove, misionarske akcije, redove časnih sestara, ali i necrkvene udruživanja za dobrotvoran rad i pomoć drugima – bratovštine, dobrotvorna društva, ženska društva, humanitarna društva, zaklade kao i neformalne oblike angažiranja stanovništva (seljačke zajednice ili oblike udruživanja za pomoć u izvanrednim situacijama).

Institucionalizacija volonterskog rada je počela 1920. kada su pacifisti Pierre Ceresole i Hubert Parris organizirali prvi međunarodni tim volontera koji su obnavljali selo Esne blizu Verduna u Francuskoj, koje je bilo razrušeno u prvom svjetskom ratu. Glavni ciljevi te akcije su bili obnova sela i mirovni rad. Pierre Ceresole, ideolog volonterskog rada, je smatrao da se zajedničkim radom ljudi iz zaraćenih zemalja može raditi i na uspostavljanju mira i dobrosusjedskih odnosa te da bi se na taj način mogli spriječiti eventualni konflikti u budućnosti. Tako su nastale i tri glavne volonterske organizacije u svijetu koje postoje i danas: Service Civil International, Youth Action for Peace i International Reconciliation Union.

Instutiocinaliziranje volonterskog rada u prvoj polovici 20. stoljeća bilo je dakle vezano uz mirovni rad, a najveća revolucija koju je takav rad donosio bila je u principima funkcioniranja - otvorenost za oba spola, izbjegavanje vojne discipline, važnost vlastitog izbora – principima koji će do kraja stoljeća postati osnove same civilizacije.

Do 1945 međunarodni volonterski kampovi organizirani su u Švicarskoj, Lihtejnštajnu, Engleskoj, Švedskoj, Španjolskoj, Norveškoj, Nizozemskoj, Italiji. Nakon 1945 i novog rata situacija je bila slična kao i nakon prvog svjetskog rata, veći dio volonterskih programa odnosio se na rekonstrukciju i obnovu porušenih područja. Kasnije se pojavila potreba za uključivanje volontera u socijalni rad (bolnice, domovi za stare i nemoćne, djecu i sl.). Volonterski rad postao je i opreka prema obaveznom služenju vojnog roka time što je dobrovoljan te što se zalaže za nenasilje.

1948 Unesco je osnovao CCIVS (Co-ordinating comittee of international voluntary service) koji je od tada krovna organizacija svih volonterskih NVO-a. Uloga CCIVS-a je širenje iskustava i informacija te lobiranje za bolje uvjete volontiranja, a odigrao je ključnu ulogu u uspostavljanju volonterskih organizacija u istočnoj Europi (s one strane željezne zavjese)te na drugim kontinentima. U razdoblju do 1960 godine, volonterske organizacije se šire izvan Europe - Pakistan, Alžir, Indija, Libanon, Jordan, Tunis...a poslije 1960 i u Afriku te na daleki istok .

Nakon 2.svj. rata porastao je broj «prigovora savjesti» - pojedinaca koji nisu htjeli služiti vojsku te su odabirali «civilnu službu» tj. volonterski rad, tako da su socijalne institucije postale ovisne o volonterima. Primjer je Velika Britanija u doba Margaret Tacher kada su volonterske organizacije sudjelovale u ispunjenju obaveza drave u području socijalne skrbi.

Nakon što služenje vojnog roka prestaje biti obavezno u zemljama zapadne Europe, vlade tih zemalja uviđaju važnost volonterskog socijalnog rada te ga počinju podupirati posebnim programima i financiranjem. Kada bi se sav volonterski rad skupio i preveo u ekonomsku vrijednost, dobili bismo ogormnu vrijednost tog rada - dakle iako izgleda da je besplatan i u stvari mnoge socijalne institucije u zapadnoj Europi postoje zahvaljujući volonterskom radu. Zato su i Vlade počele financirati takve projekte.

Danas je prepoznata vrijednost volonterskog rada za državu i kao i edukativna važnost takvog rada za volontere same.

1990 Vijeće Europe i Europska Komisija (dvije najveće europske institucije) počinju raditi na volonterskim programima i na mobilnosti volontera, a 1996 godine ustanovljen je EVS (European Voluntary Service) - program koji financira dugoročno volontiranje za mlade od 18-25 godina. 2000. Vijeće Europe je donijelo Konvenciju o promociji međunarodnog dugoročnog dobrovoljnog rada za mlade. Ta Konvencija nije ratificirana u zemljama jugoistočne Europe.

Kao što se može zaključiti, razvoj volonterskog rada usko je povezan s razvojem civilnog drštva i nevladinih organizacija te građanskih incijativa, a svi su ti sektori svoj procvat doživjeli u posljednjim desetljećima 20. st.

Razvoj civilnog društva povezano je s načelom supsidijarnosti: načelo koje je promovirala Katolička Crkva u enciklici Quadragesimo anno 1931 a danas je u suvremenim državama postalo norma. Načelo nalaže da se odgovornost odlučivanja treba svesti na što nižu razinu, ono brani manje enititete od intervencije većih, daje prednost lokalnim zajednicama te uspostavlja lanac entiteta između pojedinca i države. To načelo potiče izgradnju lokalne svijesti te samoinicijativnost građana i njime se razvija civilno društvo - aktivni građani!

U postsocijalističkim društvima kakva su i društva u jugoistočnoj Europi razvoj civilnog društva i podizanje aktivnosti građana u javnom životu izuzetno je dramatično. Ta su se društva temeljila na modelu Keynesijanske intervencionističke socijalne države (stabilni gospodarski rast, snažna nacionalna država, velika zaposlenost, masovna industrijska proizvodnja, sustav socijalne sigurnosti), taj tip je doživio krizu sedamedesetih godina 20.st.

Danas nastupa načelo Scumpeterijanska država (smanjena moć nacionalne države, slobodno tržište, otvorenost, fleksibilnost, prilagodljivost međunarodnim trendovima), a u takvim okolnostima veća odgovornost je prebačena na civilno društvo. Prije svega radi smanjivanja socijalnih prava, decentralizacije, privatizacije, preraspodjela uloga, sustavi socijalne sigurnosti su individualizirani i dolazi do raspad države blagostanja. Zato i u zapadnim zemljama kao i u zemljama u tranziciji raste i potreba za volonterskim radom u svrhu zadovoljavanja potreba koje su nekad bile u domeni države blagostanja.

Zemlje u tranziciji dakako su u težem položaju nego razvijeni zapadni jer prolaze mukotrpan put izgradnje tržišne ekonomije i društva i promjena društvenih odnosa. Veliki je jaz između težnje širokih slojeva građana za sigurnošću i neoliberalnih zathjeva za povećanjem individualne odgovornosti građana za zaposlenje, promjene sistema odlučivanja i povećanja sudjelovanja građana u odlučivanju. Zato je sve veća potreba za organiziranim djelovanjem građana, a problem tranzicijskih zemalja je u tome što su građani naviknuti na to da se problemi rješavaju na višim državnim instancama.

LITERATURA:

1. Brošura o volonterizmu, Volonterski Centar Zagreb, Zagreb 2002
2. Priručnik za volontere, Udruga Mi-Split, Split 2001
3. Rad s volonterima, EOS, Zagreb 2001
4. T-Kit on International Voluntary Service, Council of Europe and European Commission, July 2002
5. http://www.sciint.org/history/history.html, 26.12.2003.
6. Nacionalni program djelovanja za mlade, Republika Hrvatska, Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, Zagreb 2003
7. Putokaz za djelotvoran rad lokalne zajednice, Odraz, Zagreb 2001
8. NVO priručnik (kuharica za udruge), AED-Zagreb, Zagreb 1999
9. Istraživanje uključenosti građana u civilne inicijative kroz volonterski rad u primorsko-goranskoj županiji, SMART, Rijeka 2001
10. Aktivizam mladih u Hrvatskoj, CARE International BH/C, Vukovar 2000

AUTORI: Hrvojka Begović, Domagoj Kovačić